apartman vargas

ne vjerujem da sam samo ja uočio frapantnu sličnost između mickey rourkea i milića vukašinovića.
divne osobe, koje nastavljaju svijetlu tradiciju junaka lunov magnus stripa i zlatne serije.

Kada sam čuo da Dana Katherine Scully dolazi u Bosnu i Hercegovinu i da će predavati na nekakvom kampu talenata, prvi put u ovom svom zrelom dobu požalih što nisam mlad i talentovan. To nije u mojim rukama i na to ne mogu uticati, u pitanju su geni, vaspitanje i protok vremena.
Sve što mogu je nadati se da će ti talentovani mladići i djevojke s poštovanjem i pažnjom slušati predavanja specijalne agentice. Inače ću, lično i personalno, protestovati kod onog direktora uz parafrazu narodne poslovice: Ne bacajte Scully pred nezrelu omladinu!

Dječak mnogo voli da se vozi u autu. Gleda svijet kako promiče, smješka se i zadrijema.
Na žalost, Vargasi nemaju automobil.
Zato, kada se završi vožnja, kupimo lizalo od kojeg mu jezik poplavi pa izgleda kao čalombak (čarobnjak prim.v.).

- Pazi, udariće te auto - rekao sam danas prijatelju koji je pokušao preći ulicu na crvenom svjetlu.
- Ne boj se ništa, neće - odgovorio mi je mongoloidni muškarac kojeg je za ruku vodila pretanka starica, modrih nogu. Nasmijao se i mahnuo...
Ne mogu objasniti, ali mogao sam tada da zaplačem.

Ima jedan čovjek koji kad god me sretne kaže: "Jebo te Vargas, kad god te vidim, sjetim se kako je bilo lijepo prije 20 godina".
Ja ne znam šta da mislim o ovoj rečenici. Jel mi "komplimentira" il me kune?

Mislim da sam već nekoliko puta pomenuo da mi je balkon jako važna stvar u duhovnom razvoju. Sinoć oko 2 sata pušim zadnju cigaru na mom balkonu i shvatim zašto je to tako.
Dakle:
S mog balkona mogu, ako želim, vidjeti obdanište, osnovnu školu, srednju ekonomsku školu, pijacu, ambulantu porodične medicine i džamiju sa prigodnim grobljem. Uočavate - čitav životni niz.
Zaključak:
Kad napišem da pušim cigaru na balkonu to ne znači da dangubim, to znači da posmatram život. Dok vi mirno spavate Vargas pazi da se ne raskine životni lanac.
I sluša kako dišete.

Pakao je bolji film od Ničije zemlje. Puno.
P.S.
Ako mislite da sam ovo napisao samo da bih na blog zalijepio sliku  Emmanuelle Beart, pa da mi bude ljepše kada otvorim stranicu, niste u pravu. Sem toga, Emmanuelle se sviđa i Ženi, a ona nije seksista. Mačak jest.

Uz Maraskin pelinkovac razgovaram sinoć sa Conradom. Kaže on meni:
- Čovjek živi kao što sanja... Sam.
Ispratim ga i odlučim da više neću primati depresivne goste u gluho doba. Primam samo inspirativne lažove koji pričaju jebačke storije.



 

“Proveo sam strašne noći nagnut nad tomovima mistika i kabalista koje nikada nisam imao strpljenja pročitati osim uz prekide... Obredi i tajne rozenkrojcera, simbolika kabale i templara... sve me je to mučilo dugo”. To je dovelo do “gotovo fizičkog prezira prema tajnim stvarima... tajnim društvima, okultnim naukama... prema težnji koju neki muškarci imaju da zahvaljujući svojem općenju s Bogovima ili Gospodarima ili Demijurzima, oni, i samo oni posjeduju velike tajne na kojima je svijet nastao”. Ali ono što je uistinu mučilo autora Knjige nemira jest to što su svi ti mistični gospodari bili tako očajni stilisti. “Kada oni pišu kako bi priopćili... svoje tajne”, rekao je, “oni svi pišu, grozno. Moju inteligenciju vrijeđa što neko može svladati Sotonu, a ne može svladati portugalski jezik”. Ali nemaju samo sotonisti krivo.
To što je neko dotaknuo Isusove noge”, govori Pessoa, “nije nikakva isprika za pogreške u interpunkciji”.

Ilustracija:
Na fotografiji je dobri Fernando Pessoa a ispod kaputa s njim šetaju i Čuvar stada Alberto Caeiro, Ricardo Reis, futurist Alvaro de Campos, Alexandar Search, Thomas Crosse, Charles Robert Anon, Jean Seul, astrolog Raphael Baldaya,  Barun od Teive Antonio Mora,  Bernardo Soares i još bar hiljadu anonimnih Pessoinih oblika i heteronima. Svi zajedno šetaju Lisabonom, gledaju kroz smiješne naočale i riječi slažu u prelijepe poretke.