apartman vargas

Obavezno Dječaku čitam priče pred spavanje.
Nedavno, nismo sa sobom imali naše knjige pa sam priče morao izmišljati. Jedne večeri sam ga pitao da li želi da mu pričam priču o Čarobnoj šumi, a ni sam nisam znao šta bih mogao ispričati s takvim naslovom. Nisam se trebao brinuti. Dječak je rekao:
- Može, ali da u njoj bude jagoda koja priča šale, gljiva koja kuha, drvo koje govori "žurim, žurim" i ludi grm.   

Imali smo težak period ali eto: prođe kako i dođe.
Posljedice:
Žena smršala 10 kila.
Imam osjetno slabije živce.
Prednosti:
Ženi zavide prijateljice i uvjerio sam se da joj krišom zagledaju pozadinu.
Konačno sam odjebao šeficu. Koga to zanima, trenutno je u strasnoj vezi s nekim poznatim glumcem za kojeg ja nisam nikad čuo.
Planovi:
Pravimo novi raspored u spavaćoj sobi. Čini mi se da će bit seksa.
Pripremam se da konačno vikende provodim u ribama. Ne moram ništa uhvatit, nek sam uz vodu.
Nevezano za sve ostalo:
Dječak ima 5 ribica koje se zovu Zoro, Dorica, Pepica, Moco i Marelica.
Mačku su dosadile mačke. A možda mi se samo čini.

Možda ste čuli onaj vic - pitalicu. Ako niste:
Kada se zec sakrije zašto mu vire uši?
Upitani obično sliježu ramenima, pa pitac sam odgovori:
Zato što se nije dobro sakrio.
Ovaj vic sam probao na Dječaku. Nije razmišljao, čak nije podigao glavu sa kolekcije gormita. Odgovorio je:
- Mali mu gum (grm).
Pitam:
Zašto smo izgubili sposobnost da stvari vidimo ovako jasno?

"Ljubav prema knjigama
za djecu je
koja odmah u njima ugledaju

život koji će doći, ali
ja sam došao
do tog života i

osjećam se nelagodno
sa ljubavlju za knjige.
To je moj život,

vrijeme izolovano
u pjesmama o iscrpljenom vremenu.
Drugoga svijeta nema."
(Robert Has)

Kod mene je ovako samo posljednjih nekoliko dana, preciznije kako ova gripa gazi. Imam ja svojih blistavih trenutaka, kada sam mahnita zvijer gladna svakojakih ljepota. Života najviše.

Tevfik Esenc, posljednji čovjek koji je znao Ubihi jezik, umro je 1992. godine.
Mali Ubihi narod Rusi su 1864. godine protjerali u Osmansko carstvo. Da ne bi i tamo bilo zajebancija, njihove vođe su odlučile da svi moraju zaboraviti svoj jezik i naučiti turski ili čerkeski. Ubiše Ubihi.
I tako, otkako ode Tevfik, s njim ode i Ubihi jezik.
Možda je bio dobar, pjevljiv, možda seksi ko francuski, oštar ko njemački, možda mekan ko češki. Možda je imao riječ zgodnu ko naš "poklopac". Kakve li pjesme odoše s njim, priče, vicevi, neke neprevodive poslovice, psovke i uvrede...
Nije šala. Kad ode jezik, malo šta ostane.

Kad sam bio, a jednom sam i to bio, svegaželjni mladić, želio sam između ostalog  da budem cool tip. Da sam hladan kao led, uvijek smiren, da na cijelom svijetu ne postoji ništa što me može uznemiriti i pomjeriti. Ali, bez obzira na toliku želju, svaka sitnica me čudila i uzbuđivala.
U par zadnjih mjeseci čini mi se da se želja napokon ostvarila. Obuzela me neobična ravnodušnost prema svakoj senzaciji, a toliko je narasla da počinje da me guši.
Sada bih volio da je suprotno. Želio bih da se pronađem stvari koje me strastveno opsjedaju. Da budem, recimo, motorista zaljubljen u svoju mašinu, da oblačim crnu kožu, slušam hard rock i razmjenjujem gedore s prijateljima. Ili da kao Dječak danima razmišljam o kompleksnosti odnosa između Hulka i Wolverina.
Al, mrka kapa. Bar zasad. 

Pisanje bloga vidim kao vikanje u mrak. Ako se neko odazove, dobro i jeste.
Bude dobrih ljudi, zaista, koji ne zaslužuju da se čovjek poigrava s njima. Neki od njih se uljudno predstave, a ja ne uzvraćam i zbog toga se osjećam jako loše. Kao lažov, prevarant, komita iz zasjede.
Nisam taj, stvarno nisam. Samo mi je glupo da palim svjetlo. U mraku stvari dobijaju posebnu draž. Odrasli smo ljudi, razumijemo se.

Da li ste uočili da muškarci na plažama više ne koriste peškir kao paravan kad presvlače gaće?
Sad to obave kulerski, natenane, s gracioznim pokretima, a Žena samo plješće rukama.
S druge strane, ja niti jednog pristojnog toplesa vidio nisam. Doduše, i Dječak se samo jednom okupao.